Novembarska
Svake večeri uredno sam sahranjivala stare osjećaje.
A oni se jutrima vraćali sa prvim zracima sunca, udarima vjetra ili kapima kiše.
I magle su ih prepune, one teške jesenje .
Poput bumeranga se vrate, uđu bez kucanja,
Zapljusne me njihova toplina , teško se diše.
Vaskrsavaju poslije hiljadu i jedne smrti.
Nude mi primirje,
al’ samo na čas dok ne postave ultimatum po ko zna koji put.
Pregovaramo satima , bezuspješno, mučno.
Sati se pretvaraju u dane, dani u godine.
Preplavljuju sobu, mene.
Pune su ih police , kutije za nakit, tek oprani peškiri.
Mogu da ih namirišem u svakom kutku.
Ne ostaje prostora ni za šta drugo.
Osim za jedne oči koje su ih probudile.
17.11.2018.
Ničija draga
Ničija draga
Od
sebe po ko zna koji put odijeljena
U kasni suton ili ranu zoru
Vrijeme zaista manje važno je
Kad
razlog zbog kojeg budna ostajem
I s
lijeve strane oštar bol
osjetim
Uvijek
isti je.
Treptaj , drhtanje
Isto
kišno proljeće
Kao
i prije par stoljeća.
Toliko davno bješe
Da
samo još jedan drvored dalekog
bulevara i ja pamtimo .
Kako i koliko.
I zašto
prestalo nije.
Iako vijek prošao je.
Uvučen
u svaku poru moje kože,
U ukosnice i ogrlice,
Starinski te
namještaj priziva da odmoriš
Iscrpljen od
hoda uprazno
Usniš divan
san
Potom
svijeću upališ
I osvjetliš jedan maleni
kutak
Gdje čekam ja , ničija draga
Odijeljena , ranjiva, iscrpljena od
vjekova lutanja i nadanja koji za tren prođoše.
Ozarena
kad ti ugledam
oči
Makar da
odćutimo sve tišine
Ispričamo pogledima i zagrljajima dugim kao
vječnost
Ono
nešto samo Naše
Vrijedno
postojanja.
Čekam kao Penelopa
Odiseja,
Na čas Arsenova Una
i Kaporova Zoe
Ne dam se godinama kao Ines
Kišova sam Euridika nastanjena na „mansardi-
zvezdi“
Vitova Sonja što je sve skitnje odskitala
vrativši se na
dobro poznato mjesto, u novu prazninu.
Andrićeva „žena koje nema“,
Samo bljesak
na prelazu godišnjih doba
Sjećam se kao Preverova Barbara
Uporno lije kao
i tada
I Brest
i Sijam postoje
Samo nas nema.
Nedovršena smo
simfonija,
Kompozitor digao
ruke od nas.
Najteža je
emocija ona do
kraja neproživljena.
Sanjana, a
nedosanjana
Naslućivana,
izmaštana
A nikad odživljena.
Ona zbog
koje drhtiš,
Iako si
je sahranio nebrojeno puta.
Saplićeš se, gubiš dah,
Ne izgovoraš ono što gori na usnama.
A emocija
sve jača,
Duboka kao
najdublje jezero
Pretvara se u
ponor.
Tvoj ponor
bez dna.
Iz kog nema spasa.
Kupiš u sebi,
ćutiš,
Okrećeš se
u snu,
Dok te ne preplave valovi.
Tebe, zidove,
čitavu sobu.
Nastani se u svaki
kutak tvojih odaja.
Uzalud provjetravaš, praviš promaju
Kupuješ mirišljave
štapiće ,
Praviš rituale.
Ona je
duboko zavučena u svaku pukotinu
Strpljivo čeka
priliku
Pravi prevagu
Prepuštaš joj se,
dižeš bijelu zastavu.
Možda je napolju
bolje, pomisliš.
Tamo te neće naći.
Provjeravaš sve
brave po hiljadu puta.
Zaključana je, na
sigurnom sam.
A ona te dočeka u mirisu svježe pokošene trave,
Proljećnom
pljusku,
Drvima tek iscjepanim i nasloženim pred starom kolibom.
I shvatiš da nemaš
kud.
I živimo ona
i ja sve
ove vijekove,
Mirimo se i
ratujemo,
A ti
o tome baš ništa
ne znaš.
Ipak ne
mogu da se ne
zapitam
Zagledana u
tamnu vodu jezera
Kako bi izgledao
bar jedan
(onaj moj
izmaštan i sanjani )
Naš zajednički Dan.
Ne možeš mila
Poput psa vjerna biti
Čovjeku koji
vjernost nikad spoznao nije
Onom koji joj se narugao
Odbacio nježnost i
sve dobro u tebi
Jer njegova je suština sebičnost
Sam je priznao taj
zločin
I bar za
to mu treba dodijeliti orden
Kao po zlu, neotkrivena na
početku
Za nju si platila previsoku cijenu
Neprospavane noći
i dani nemoći
još i danas svjedoče
o tome.
U zamjenu za
toplinu i ljubav
dobila si ubod
noža.
Rana još
nije zacijelila
A po njoj sipaju
šake soli svi znani i neznani
hraneći se tvojim
bolom.
Jedan jul je
ledio krv u žilama.
Dok se
termometar približavao četrdesetom
podioku
u tebi je tog ljetnjeg popodneva nešto
umrlo.
Ostade zaleđena na užarenom asfaltu.
Zvijezda
ugasnula u očima.
Tupo i prazno.
U tebi i oko tebe.
A On ,
Čuva li
još uvijek ono
što si mu te zime u julu poklonila?
Slika iz filma "Pariz u nevrijeme", 1964, Vilijam Holden i Odri Hepbern
